Radim kao dizajner preko petnaest godina i znam puno toga raditi, od koncepta do pripreme; znam i napisati copy ako treba. Ali od svega što radim, još uvijek najviše volim dizajnirati znakove i logotipe. To je kao da radiš jedno zrno iz kojeg poslije sve naraste. Evo dva meni jako draga projekta:
RC za dijabetes u trudnoći bio je pro bono projekt i znak je nastao vrlo brzo, jedne večeri iza radnog vremena. U to doba nam je Nikola Đurek držao predavanja iz tipografije i vjerojatno je barem dio inspiracije došao otuda. Znak “&” uvijek znači neki par, neko zajedništvo, u ovom slučaju to su stilizirani majka i dijete, u smislu one najklasičnije ikonografske kompozicije. Ovdje se ta dva znaka prožimaju, kao neki mali krvotok ili znak za beskonačno. Uglavnom, ne što je moj, nego je baš super :)
Visoka novinarska škola trebala je logotip koji bi izgledao “klasičnije”, da malo asocira na one “ivy league” škole s tradicijom. Tamnozeleno, bršljani, vijenci, to uvijek djeluje dostojanstveno, komunicira odmjerenost, kredibilitet. Ali ovaj vijenac je novinarski vijenac, on se čita wwwwwh (prva i zadnja stvar koju moraš znati kao novinar: tko, što, kada, gdje, zašto, kako). Tako da je taj logo i dostojanstven i praktičan – jedan pogled na njega uvijek te podsjeti na osnovne zakonitosti tog posla.
U uredu imam još neke svoje male doprinose. U mom ormariću uvijek ima tableta. Doduše, ništa ilegalno, žao mi je. Striktno aspirini i slični analgetici. Ali uvijek ih ima. Koga boli glava – gornja ladica.
A druga stvar je da skupljam i nosim na reciklažu plastične stvarčice i elektronski otpad, stare CD-e i tonere i slične stvari, jako korisne dok traju, a dosta otrovne kad umru. Ovakva firma proizvodi dosta specifičnog otpada. Toneri i CD-i, to se tako lako baci, i onda tamo negdje živi na nekom Jakuševcu… A znaš kako se veli – ne postoji smeće, samo stvari na krivom mjestu! Ja sam to doma počela odvajati i nositi u reciklažno dvorište.
Onda mi je bilo jednostavno pokupiti i u uredu. Smiješno je to s odvajanjem otpada, ljudi malo zaziru jer misle “Šta je jedan moj CD prema tome koliko se inače baca” ili da će ih netko smatrati munjenim treehuggerima… Ali devedeset devet nije sto – sve počne s jednim. Osim toga, kad (uskoro) dođe zakon da moramo odvajati, svi će se naviknuti za pet minuta, svima će to biti normalno.
Uglavnom, tako vam ja potrpam staru plastiku i elektroniku u gepek i vozim na odlagalište – žao mi je da završe u običnom smeću. A vozim auto koji prilično zagađuje, pa je to, recimo, neko malo iskupljenje.
Najprije sam vozila Opel Agilu, i slupala je nakon godinu dana. Totalna šteta, a meni ništa. Od fara sam napravila prsten, to mi je za sreću.
Onda sam se jedno vrijeme često vozila taksijem i svaki put pričala s taksistom kako bi, joj, joj, trebala kupiti auto. Valjda sam mu dodijala jer mi je jednog dana naprosto predložio da kupim ovaj :))) Naravno, svi su mi rekli da sam luda što kupujem taksi, a sad mi svi koji znaju taj auto vele – joooj, to su bili pravi auti… Uostalom, u rodnom kraju moje mame kaže se “Postoje auti, i postoji Mercedes.” Makar i stari taksi. Golem je i preudoban, kao da ulazim u dnevni boravak. Netko mi je iščupao prednji znak, naravno, to uvijek strada. I nije baš ni da ga puno glancam, trebala bih više paziti. Ali dobro se osjećam u njemu. Ko Tito :)
Što još znam raditi u životu osim što dizajniram? Studirala sam novinarstvo, odslušala sva predavanja, ali onda sam počela raditi. Dizajn mi je bitniji, a s obzirom na situaciju, vjerojatno i pametniji izbor. Ali solidno sam pismena. Dobro znam pravopis i greške me dosta nerviraju. Pamtim svakojake podatke, dobra sam u istraživanju i povezivanju raznih korisnih i manje korisnih stvari. Kuham, hm, pristojno. Vozim sporo i ustrajno. Jednom sam napravila radio-dokumentarac, a drugom prilikom pjevala na karaokama (u duetu) i osvojila vikend skijanje na Kronplatzu :)
Tekst napisala Ana Baletić, Senior Art Direktorica koja za agenciju Bruketa&Žinić OM radi više od 15 godina.
