Eng
16 stu 2012.

BiŽići: Miran Tomičić, kreativni direktor

Nakon dulje stanke, nastavljamo s rubrikom BiŽići. Razgovarali smo s Miranom Tomičićem, kreativnim direktorom i prvim formalnim zaposlenikom agencije.

Miran1
Nakon dulje stanke, nastavljamo s rubrikom BiŽići. Razgovarali smo s Miranom Tomičićem, kreativnim direktorom.

Ti si formalno prvi zaposlenik agencije? Kako je počela tvoja B&Ž priča?

Davor i ja smo studirali zajedno, mislim da je on bio generacija ispred mene. U to doba, najveći broj poslova na domaćoj dizajnerskoj sceni radili su uglavnom naši profesori s faksa, a Davor i Nikola su bili među mladim dizajnerima koji su se isticali. Ja sam im se pridružio pred kraj studija, 1997. godine.

I, kako su izgledali počeci?

Sjećam se prvog radnog dana u B&Ž-u. Davor i Nikola su otišli u Portorož na Golden Drum, a mene su ostavili samog u uredu da se javljam na telefon. Ured nam je bio u Kumičićevoj u privatnom stanu, imali smo vlastiti ulaz, a WC i kuhinju smo dijelili s vlasnikom.

U tom periodu velike reklamne agencije nisu imale vlastite kreativne odjele pa je praksa bila da su outsourcali kreativce. Tako smo i mi radili za BBDO pa nismo izravno komunicirali s klijentima već s njihovim account managerom (sreća ;). Radili smo i za 101-icu, to je bilo jako inspirativno, pa za film Mondo Bobo, nakon čega je došao Motovun film festival i razne kulturne manifestacije. Tipičan početak.

2000. sam na neko vrijeme otišao iz B&Ž-a, tada tzv. oblikovne manufakture. U međuvremenu je firma konstantno rasla, osvajala nagrade i 2003. prerasla u full service reklamnu agenciju. Dvije godine radim u Grey-u i onda se vraćam u B&Ž kada su dečki već odlučili postati ozbiljni, ne više “dizajnerski dvojac” – selimo se iz Martićeve na Zavrtnicu s prvim pravim uredom. Davor je konačno došao na svoje jer je sad sve mogao urediti u bijelom. Bijeli pod, sve, čak je i tajnice htio obući u bijele uniforme, ali mu nije uspjelo. I eto nas na Zavrtnici, jedini, nema birtija, nemaš gdje ići ručati, gradilište, a mi imamo savršeno bijeli ured usred gradilišta.

Bilo je nas 15-ak kreativaca, bez accounta. Sami smo vodili svoje financije, dizajnirali troškovnike i radili pripreme za tisak. Nismo vjerovali u accounte, uvijek smo izmišljali toplu vodu, ali brzo smo se korigirali. Bio sam malo account, pa malo dizajner, pa malo DTP-ovac, pa opet malo account. Jedino nisam radio posao copywriter-a, to mi nikad nije išlo.

Sve smo učili sami i razvijali se kroz posao, kroz intuiciju. Sami smo stvarali svoj know-how. Nismo kopirali tuđe metodologije. Zato smo i danas nezavisni i pomalo se razlikujemo od drugih.

Miran4 Miran u prvom agencijskom uredu

Tvoji su roditelji također bili dizajneri, tu počinje i tvoja priča s TDR-om?

Ja sam odrastao uz dizajn. Moji su roditelji imali dizajnerski studio 70-ih i 80-ih godina. Njihov je glavni klijent bio TDR. Tada su nastali Ronhill, York, Walter Wolf, a moji roditelji su u svemu tome sudjelovali, pa je valjda bilo prirodno da i ja postanem art direktor i dizajner. Još kao klinac sam znao da to želim, stalno sam crtkao i krao im flomastere i bojice po studiju. Tata mi je i predavao na Studiju dizajna. Onda sam i ja jednog dana na stol dobio brief od TDR-a i trebao sam pokazati što znam…

Specijalizirao si se za ambalažu – što podrazumijeva dobro napravljenu ambalažu?

Uvijek pomaže da doista slušaš svog klijenta i da dobro promisliš koje su njegove potrebe. Ambalaža prodaje njegov proizvod na polici, ona ga ističe i komunicira, a istovremeno je prostor za komunikaciju prostorno odnosno tehnički vrlo ograničen. Moraš na jednoj, uglavnom manjoj površini, ispričati cijelu priču.
Napraviti kvalitetnu ambalažu je ozbiljan posao, uz ozbiljnu strategiju. Osim toga, treba raditi puno maketa, stalno printati i gledati, maketariti, vrtiti, okretati po rukama, jer je to ipak trodimenzionalni predmet. To nije plakat koji ćeš otisnuti u četiri boje i to je to. Za ambalažu moraš dobro upoznati proizvod, poznavati tehnologiju proizvodnje i produkcijske tehnike, kako bi tvoja ideja s ekrana zaživjela na pravi način. Izrada ambalaže za svakog dizajnera je poseban izazov, vrh dizajna, ambalaža je jedan od najkompleksnijih poslova koje dizajneri stvaraju. Ambalaža je lice nečijeg proizvoda i zato njezina izrada nosi posebnu odgovornost. Kada uspiješ i kada vidiš da taj proizvod ostvaruje svoje ciljeve, onda je to super osjećaj. A i gledaš svoj rad godinama na policama…

Ronhill_unlimited


Počeo si kao dizajner, pa onda art director, sada si kreativni direktor i vodiš jedan cijeli tim – što znači dobro voditi jedan agencijski tim?

Kad vodiš tim upravljaš s vremenom, ljudima i njihovim potrebama i zahtjevima. Svoj tim moraš voditi kao cjelinu, ali i svakog svog kolegu pratiti zasebno. Kolege je potrebno slušati, davati im da bi od njih nešto mogao i tražiti. Bitno je stvoriti autoritet, ali na osnovi rezultata rada, to je jedini način da ti ljudi vjeruju. Bez povjerenja nema autoriteta. Kao i u svim odnosima, trebate biti partneri, kao što želiš i da ti tvoj klijent vjeruje i da si mu partner, tako isto trebaš i u timu sa svojim ljudima postići taj nivo da vjerujete jedni drugima, da ste partneri u tom poslu i da ste u biti jednaki. Treba stvoriti atmosferu koja će dati maksimum od svakoga od nas, koja će biti motivirajuća i koja će na kraju dana dati rezultat.

MC-stari

Obvezno pitanje je – koji ti je projekt najviše ostao urezan u pamćenje?

Projekt koji mi je apsolutno odredio poslovni put je MC. To je bio moj prvi veliki ozbiljan projekt, uspješan projekt koji mi je dao energiju za dalje. I danas nakon 10 godina još uvijek mi je poseban izazov napraviti duhansku ambalažu. Mnogi me pitaju kako možeš raditi jedno te isto za istog klijenta 10 godina?! Radim ja i druge stvari, ali tu sam doma. Iznimno mali prostor, brojna ograničenja, a rezultat mora biti dostojan premium proizvodu.

Ako netko petkom dođe u agenciju može čuti romsku glazbu na razglasu. To je tvoje maslo…

Počeo sam s tim baš kad smo radili na MC-u. Tada smo bili nešto kompaktnija zajednica, bilo nas je 20-ak. Sjedili smo u jednoj prostoriji, svatko zabijen u svoj ekran i onda je došao taj petak, pola pet popodne i nitko ne diže glavu s ekrana. Mislim si ja, ali petak je, pola pet, ljudi, što smo napravili smo napravili. I onda sam uzeo zvučnike i pustio Dusty Road i ljudi su digli glave kao nojevi s kompjutera. Tako je i ostalo iz fore, i u velikom uredu, spojio bi telefon na zvučnik i stavio na interfon tako da je po svim uredima zabrujalo. To je postao kao neki službeni početak vikenda, petak u 16:45 ja to pustim, svi se malo zabave, i idemo na vikend.

Miran7a Miran2a

Na zidu u tvom timu je ilustracija Cramera iz Seinfelda…tko ti je to dao? Doista ima sličnosti :D

To je ta energija u timu gdje se svi možemo šaliti na tuđi račun pa se tako moj tim našalio sa mnom. Tako su mi jednom prilikom zalijepili sliku Cramera jer sam ih podjećao na njega. Iskreno, ne vidim to na sebi, neću priznati, ali oni kažu da sam ja 100% Cramer, ako ništa, imamo istu frizuru.

 

Kad se u agenciji sprema neki tulum ili putovanje, ti si in charge – znači ti si mali od fešte?
 


Kad tulumariš, onda tulumariš, a kad radiš, onda radiš. To je romska glazba petkom i naši tulumi i druženja koji su bitan dio naše agencije, jer da bi odradili dobar i kreativan posao, trebamo imati dobru energiju, a za to trebamo ponekad “otvoriti ventile”. A i volim plesati :-)

tulum6

A izvan agencije?

Moja obitelj i bliski prijatelji najviše me vesele. Volim im kuhati, to me opušta, to mi je poput hobija, volim fino jesti, volim dobra druženja kroz dobru hranu i bocu dobrog vina.

 

foto: Domagoj Kunić, agencijska arhiva

BiŽići: Vesna Đurašin, Production Manager

Povratak na vrh