ENG
20 svi 2011.

Nebojša u Planu B

Naš Art Direktor Nebojša Cvetković razgovarao je s novinarkom magazina Plan B

Naš Art Direktor Nebojša Cvetković razgovarao je s Petrom Belc za magazin PlanB:

planb-nebojsa-1planb-nebojsa-2planb-nebojsa-3planb-nebojsa-4

Studirao si dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Može li se naučiti biti dizajner?

To je komplicirano pitanje. Mogao bih reći da je fakultet super, ali ne što se tiče rada i obrazovanja koje mi je pružio, već radi superkvalitetnih ljudi koje sam tamo upoznao i od kojih sam puno naučio. Fakultet kao takav, koji je teže upisati nego završiti, mi je zapravo totalno razočaranje.

Kako to da si se odlučio doći u Hrvatsku? Jesu li se ispunila tvoja očekivanja?

Prije godinu dana kontaktirali su me Nikola i Davor te pozvali da dođem raditi u njihovu agenciju. Zvučalo mi je to vrlo uzbudljivo, za Bruketu&Žinića znam odavno i shvatio sam da moram tako nešto probati. Vjerojatno sam se i nadao cijelo vrijeme da će netko primijetiti koliko sam dobar pa me pozvati negdje, da se malo maknem iz Beograda.

Što se očekivanja tiče, to je dosta kompleksno pitanje. No u poslovnom smislu, definitivno. Ovdje radim neke stvari koje u Beogradu ne bih mogao raditi – u smislu kreative – i to mi mnogo znači.

Hoćeš reći da su Hrvati otvoreniji po pitanju dizajna nego Srbi?

Pa… da. (smijeh) U agencijskom smislu svakako jesu i, iako su Bruketa&Žinić jedna posebna priča, mislim da generalno ima mnogo više prostora za kreativnost, od tehničkih i produkcijskih aspekata do nekih suludih rješenja. Razlog tomu nisu klijenti, već sami produkcijski uvjeti po tiskarama i sl. U beogradskom slučaju produkcijski uvjeti u tiskarama bi se mogli sažeti u rečenicu: “Što će ti to, nemoj komplicirati, ovako će biti mnogo jednostavnije i jeftinije.”

Bi li mogao usporediti hrvatski i srpski dizajn? Kakva je situacija u Srbiji na polju dizajna?

Mislim da nema nekog konkretnog srpskog dizajna, barem ga ja ne bih znao prepoznati. Premda nisam toliko upoznat s ovdašnjom scenom, čini mi se da je mnogo aktivnija nego beogradska. Tamo su do prije 4 ili 5 godina postojale samo velike advertising agencije, a tek u proteklom periodu pojavile su se i male branding agencije i dizajn studiji, pa se stvari mijenjaju na bolje – u smislu da kvalitetni dizajneri napokon dobivaju svoj prostor.  Metaklinika je recimo super što se dizajna tiče, a Atelje 212 je dobar primjer klijenta koji dizajnerima daje prostor za kvalitetno kreativno izražavanje. Ali i tamo u Beogradu, koji je kao nešto veći od Zagreba, svi se znaju, znaju tko gdje i što radi – i to je nekako smiješno. Postoji određeni malen broj vrlo kvalitetnih ljudi, manji nego što bi trebao biti, a sve dobre dizajnere je već netko pokupio i uspio ih zadržati, što je problem. Također, imamo jedan jedini festival dizajna, za razliku od Zagreba gdje ima dosta festivala i raznih nagrada. Nagrade za vizualne komunikacije u Srbiji, primjerice, uopće ne postoje.

Najgori brief koji si dobio?

Mislim da sam one najgore potisnuo. No jedan od svježijih primjera u kojima je advertajzerski bulšit doveden do savršenstva jest brief jedne srpske kompanije, koja je ciljnu skupinu definirala kao curious explorers, za razliku od dotadašnje optimistique populacije. Što to uopće znači? Jesu li oni još uvijek optimistični ili su sada samo radoznali? To je naravno bio potpuno bizaran brief na 5-6 strana, nakon kojeg se zapitaš tko to piše i izmišlja takve definicije. Inače, klijent će uvijek uspjeti izmisliti najnevjerojatnije argumente da ustraje u svojim zahtjevima, protiv kojih ti više nećeš imati što za reći. Uglavnom se radi o strahu od rizika, odnosno onoga što nisu već negdje vidjeli ili što konkurentska firma već nije isprobala.

Najdraži projekt na kojem si dosad radio?

Izdvojio bih svakako Spam Jam. Radi se o limitiranom izdanju ilustrirane knjige za dizajnere, napravljenoj za Igepa grupu, tematski podijeljenoj u tri dijela, od kojih se svaki referira na spam poruke koje svi dobivamo u inbox.

Ideja je bila prikazati kako bi izgledao svijet da su svi ti mailovi istiniti. Nešto slično nisam nikada imao prilike raditi u Srbiji i to mi je bio prvi projekt u Bruketi&Žiniću kada sam došao – osmisliti knjigu koja treba imati 50-ak stranica. Prvo što sam pomislio je da se vratim natrag u BG. (smijeh)

Na svom sajtu istaknuo si da su ti filmovi Woodyja Allena turn on…

To je ustvari jedna davna priča. Razgovarao sam jednom prilikom s prijateljem što je najbolji, odnosno najbrži način da upoznaš neku osobu i vidiš imate li neke zajedničke frekvencije – pa mi je na pamet palo upitati ga voli li Woodyja Allena i sve te filmove o njegovom New Yorku. Ja ga obožavam, ali vidim da ljudi različito reagiraju na ovu informaciju – ili ga vole ili ga ne mogu podnijeti – a to je na neki način za mene dobar “znak raspoznavanja”.

Može li se dizajn unutar zadnjih deset godina poimenice definirati? U koju ti kategoriju spadaš?

Danas je strašno teško definirati što pripada određenom stilu ili smjeru, odnosno koji je od njih sad trendy, popularan ili in. Mislim da je vrijeme čvrstih definicija prošlo i da vlada fuzija svega i svačega, što je dobro. Nije više poput kraja kraja ‘80-ih i ‘90-ih koje je obilježio David Carson – pa si ili radio karsonovski ili nisi postojao. Sada doista ima svega i samo je tvoje osobno, gotovo intimno pitanje za što ćeš se opredijeliti. Moj rad jest neka vrsta clasha, koji potiče iz ljubavi prema stripu. Kao klinac sam se bavio stripovima i ilustracijom, užasno sam volio crtati, što volim i danas, no s tim je gotovo nemoguće baviti se u Srbiji u smislu preživljavanja. Da sam rođen u Francuskoj ili Belgiji, gdje je strip sastavni dio kulture, sigurno bih se bavio stripom, a ne bio dizajner.

Što čini dobar dizajn?

To je teško definirati, mislim da ga čini dobra organizacija grafičkih elemenata, pronalaženje savršene kompozicije koja će prijati oku i na kojoj će sve djelovati kao da je na svome mjestu. Za mene je ilustracija totalna sloboda, dok dizajn više doživljavam kao nešto što mora imati određene linije i ispoštovati neka pravila. Trenutno mi je jako zanimljiv švicarski dizajn, budući da imaju tu jednu hladnoću i geometrijske pokrete, hladne precizne linije, ali opet uspijevaju sve to ‘razigrati’ na papiru. Uz Švicarce, zanimljiva mi je i Latinska Amerika, u čijem dizajnu ima mnogo ilustracije i vlada jedno šarenilo boja.

Je li teško biti kreativan u agenciji?

Iz srpskog gledišta da. U Beogradu nisam imao naviku nositi na posao kistove i tempere, dok sam ovdje na nekim projektima imao odriješene ruke i potpunu kreativnu slobodu, pa sam napokon uspio maknuti miša iz ruke i vratiti se ručnom crtanju.

Tako si radio i Grafizme? Šo su točno Grafizmi?

Da. Oni su nešto između aforizma i grafike, pa otuda i kovanica. Volim to pojednostaviti i reći da su to, recimo, karikature. Karikatura mi je inače kao medij super, mislim da sam to pokupio od oca koji se ranije bavio karikaturom.

Daješ li nekome svoj dizajn na uvid u potrazi za iskrenim kritičkim mišljenjem?

U posljednje vrijeme sam izgubio tu naviku. Sad pokažem djevojci, ali ne dam joj toliku slobodu da bude previše iskrena nego samo da kaže “super, to je okej”. (smijeh)

Što najčešće slušaš dok radiš?

Uglavnom mi odgovara tišina ili pustim, primjerice, CNN. I to me opušta. Kad radim nešto čemu se bliži deadline, pomaže mi da slušam o doista bitnim stvarima jer istovremeno shvaćam da ovo što radim nije najbitnije na svijetu.

Bi li bio produktivniji da nema rokova?

Jao, da nema rokova mislim da ne bih nikad ništa završio. Svaki dan kad otvorim isti file imam ga potrebu malo dotjerati. Do neke mjere jesam perfekcionist, mislim da uvijek nađem više posla nego što realno postoji. Zna mi se dogoditi da radim 35. verziju nečega i mislim da je ta najbolja, a kad otvorim sedamnaestu, skužim da je ta ipak bolja.

Što najviše voliš dizajnirati?

Osobno jako volim dizajnirati plakate za glazbene festivale ili kazališne predstave. To su veliki formati i mislim da svi dizajneri imaju tu priču “čto veće i uočljivije, to bolje”. Također i neke fine taktilne publikacije, kao što je već spomenuti Spam Jam. Uvijek je dobro raditi i neke super knjige, koje bi uključivale odličnu tipografiju i prijelom teksta, s fotografijama i ilustracijama, gdje dizajner može pokazati kako time vlada. Prijelom sjajnog časopisa je isto dizajnerski san snova.

Uzori:

Imao sam ih mnogo više kad sam bio mlađi i tek pokušavao definirati vlastiti stil, ali uvijek sam volio Miltona Glasera, u čijem radu također ima dosta ilustracije. Iz tih mlađih dana, mogu još izdvojiti The Designers Republic iz Londona i Büro Destruct iz Švicarske.

Najdraži font:

To je kao kad pitaš nekoga koji mu je najdraži film ili najdraža pjesma. Prvi koji mi pada na pamet je ovaj posljednji koji sam kupio – Korolev Heavy. Sad sam u fazi bold i heavy fontova.

Helvetica:

Ne bih se nikada odrekao Helvetice. Premda je već prežvakana pa je postala kao neki klišej koji nitko više ne može podnijeti, ali Helvetica je majka svih fontova.

Najdraži stripaži:

Svakako Moebius, a u posljednje vrijeme i Charles Burns. Naravno, tu su i Alan Ford, Zagor i Dylan Dog, ali to sve “prerasteš” – više volim stripove koje kad pogledaš, pomisliš kako nisu s ove planete. Super su mi stripaši koji te uspiju iznenaditi nečim neočekivanim, ali opet u klasičnoj formi. To su stripovi koje ne možeš tako olako nazvati stripom, nego remek-djelom.

Najnovije vijesti